Povijest naselja Domašinec

Mlađu fazu željeznog doba u Međimurju dokumentiraju nalazi glinenih posuda s lokaliteta u Domašincu. Slučajno spašene glinene posude (urna i zdjele) znak su postojanja groblja ravnih grobova takozvane latenske kulture.
Nositelji latenske kulture – Kelti – točnije pripadnici jednog njihovog plemena Tauriska, zajedno sa starosjedilačkim stanovništvom dočekali su i dolazak Rimljana u Međimurje. Spomenuti keramički nalazi iz Domašinca, rađeni na lončarskom kolu, bez sumnje dokazuju prisutnost keltskih ratnika, lončara i metalurga u našem kraju.
U povijesnim vrelima Domašinec se prvi puta spominje 1244. godine. Tada se spominje plemić Petrina kao vlasnik posjeda imenom Damasa, odnosno Doma-sa.
Feudalni posjed s imenom vlasnika Damaša (terrae Damasa) postojao je već ranije. Sredinom četrnaestog stoljeća, točnije 1349. se spominje posjed Damasa između rijeke Mure i Drave u županiji Zala. Današnje ime Domašinec (Domassi-necz) prvi puta se spominje 1478. godine.
U vrijeme Nikole i Petra Zrinskih, sredinom 17. stoljeća u Domašincu su držali posjede koje su dobili kao naknadu za vojničku službu Nikola Buđak, Juraj Daca i Juraj Katanec, Nikola Čes, Mihael Baranić i Stjepan Balaško. Oni su bili profesionalni vojnici u službi Zrinskih kao konjanici. U isto vrijeme kao pješaci u vojničkoj su službi Zrinskih bili Stanislav i Andrija Madak, Stjepan Špoljar, Ivan Nemet, Ivan Vargonić, Juraj Topličanec, Juraj Kolar i Petar Imbre.
Domašinec je 1672. godine bio sjedište jednog od 13 međimurskih judikata, odnosno upravnih središta. U judikat Domašinec spadala su pored mjesta Domašinec i naselja Dekanovec, Novakovec, Gardinovec, Belica, Pribislavec, Mihovljan i Gornji Pustakovec. U upravnoj reorganizaciji Međimurja provedenoj 1722. godine Domašinec je uvršten u vojvodat sa sjedištem u Novakovcu. Osim malog posjeda Ivana pl. Perasa, cijeli je Domašinec bio posjed čakovečkog vlastelinstva.
Krajem 18. stoljeća Domašinec je veliko, mnogoljudno i za ono vrijeme vrlo bogato naselje. Godine 1772. u Domašincu je bilo 86 poreznih obveznika, od toga 65 kmetova. Držali su čak 251 kravu, 278 junica i teladi, 238 konja i 658 svinja. U selu je bilo 86 kuća. Na veliko su uzgajali duhan, takozvani “međimurski čerebi”, mnogi su se bavili pčelarstvom i obrtom. Prvi poznati službeni popis stanovništva obavljen 1786. godine govori da je u Domašincu bilo 811 stanovnika, odnosno 110 obitelji koji su živjeli u 109 kuća.
Popis stanovnika iz 1900. godine govori da je u Domašincu živjelo 1709 žitelja. Od toga muških je bilo 833, a ženskih 876. Od tih 1709 stanovnika, 1655 stanovnika izjasnilo se za hrvatski jezik kao materinji jezik, mađarski 52, njemački 2. Po vjeri bilo je 1696 rimokatolika, 1 protestant i 12 židova. Pismenih stanovnika bilo je 595. Tada su u Domašincu bile 252 kuće. Od toga 214 njih je bilo zidanih, 6 ih je imalo samo zidane temelje, 28 kuća bilo je od nabijene ilovače, a samo 4 su bile drvene. Crijepom je bilo pokriveno čak 214 kuća, jedna je bila pokrivena šindrom (drvene daske), te 39 kuća slamom.
Domašinec se 1910. godine zove Damasa. Ima 1924 stanovnika i sjedište je općine koju čini i selo Turčišće, te naseobina Podnova puszta koja ima 22 stanovnika.
Danas je Domašinec sjedište Općine Domašinec koju čine naselja Domašinec i Turčišće, broji (prema zadnjem popisu) 1.871 stanovnika. Opremljeno je komunalnom infrastrukturom, osim kanalizacije, ima osnovnu školu, dječji vrtić, ambulantu opće prakse i zubnu ambulantu, veterinarsku stanicu, ljekarnu, poslovnicu banke, nekoliko trgovina uključujući i trgovine repromaterijalom za poljoprivredu, ugostiteljske objekte. Na području naselja djeluju 2 kulturno-umjetničke udruge, 4 športske udruge, dobrovoljno vatrogasno društvo i udruga umirovljenika.
Stanovništvo se pretežito bavi poljoprivredom, a znatan broj (oko 230) na privremenom je radu u inozemstvu.